Gradogradnja moderne u 20. stoljeću ima s gradom odnosno velegradom zajednički samo još praznu jezičnu formu te je definirala – usprkos velikim formalnim i znanstvenim naporima – nerazrješivu dilemu, koncept suprotan prirodi tradicionalnog grada, koji nikako više nije mogao biti uspješan u društvenoj svakodnevici. Sve će se to i još mnogo više toga morati imati na umu, kada je riječ o pojmu odnosa prema lokaciji, ako na primjeru zgrada Markusa Pernthalera pokušamo analizirati urbanističke komponente ili maksime i razmotriti njihov značaj za današnje projektantske koncepte.

Pokazuje se da se Pernthaler služi dvostrukom strategijom kada stvara odnose između zgrada i njihovih urbanih ili pejzažnih konteksta: s jedne strane reagira u volumetrijskom smislu posve uobičajenim duktusom urbanističke prilagodbe, s druge strane međutim odbija konvencionalni formalni repertoar u oblikovanju. S jedne strane on produbljuje odnos prema lokaciji do nevidljivih dubinskih slojeva, a da pri tome ne slijedi neki afirmativni koncept za konkretni genius loci, već izvjesnu upravo hiperfunkcionalnu pragmatiku, koja napokon rezultira neočekivanim, izvornim prostornim efektima. Na taj način njegove zgrade ostaju tijesno povezane sa sklopom svog konteksta, međutim sa svojim unutarnjim prostorima stvaraju kompleksne i nove unutarnje svjetove:  izvana nagoviješteni odnosi prema lokaciji su unutra izvrnuti, razriješeni ( u dvostrukom smislu) i transcendirani u nove identitete.